среда, 2. фебруар 2011.

Marim ja...

« Najbolje godine ovog života mog, sjajne i rđave, samo su kliznule, ko sila Dunava pod senkom Tvrđave... »

E, da... Najbolje godine mog života mi prolaze kao tmurni jesenji dani. Sunce sija, djevojke kao gorske vile se šetaju ulicama, prate ih požudni pogledi momaka, ah, ti prvi zaljubljeni pogledi... Sa nekim smješkom koji više prikazuje moju ogorčenost nego radost, ih posmatram. Ne mogu da se ne smijem. Kako su samo nevini, oduševljeni, zaneseni tim opojnim ljubavnim žarom, snovima o nekoj idili... Davno, nekad davno sam i ja bila takva. Zavodila bisernim osmijehom, provocirala crnim očima. Ranila mnoga muška srca, ali bila i ranjena. Voljela, ali i bila voljena. E, pa ljubav mora i da zaboli... I svaki put bi se podigla iz pepela kao feniks i nastavila dalje. Sve je do jednom, dragi moji... Sada – sve je drugačije.

« Al marim ja, to su samo kapi vremena, prosute ko šaka semena po širokoj njivi Gospodnjoj... »

Da li je gotovo sa svim? Sa onim slatkim iščekivanjima pred izlazak sa Njim, koji su samo odavali koliko sam naivna bila? Je li više nikad neću čuti tvoja obećanja, je li više nikad neću povjerovati u njih? Jedino u što sam sigurna jeste da je gotovo sa potpunim predavanjima osobama koje ne bi uopšte trebali biti dio mog malog kosmosa. Niko se više nikad neće uvući pod moju kožu. Nikome više neću predati u ruke zlatne ključeve mog srca. Nikome više neću dozvoliti da mi se previše približi. Očito, to neko nije znao cijeniti...
Šta sam ja za njega? Refren jedan, tužan i tih. Jedna mala garava, još jedna u nizu koja ga je voljela. Ma, ne....to bi bilo previše... List, koji u parku padne pored vas. Kamenčić, kojeg slučajno gurnete nogom. Prolaznica, koju u gužvi okrznete ramenom. Ona, koju svaki njegov beznačajni, hladni pogled, obični pozdrav ili pristojni, učtivi osmijeh sve više rani i podsjeti na to da on više nije njen, on više nije njen...

« O, marim ja! Gde su sada davni nemiri, razigrani beli leptiri, dani zvezda poklonjeni njoj, zauvek? »

Vrijeme leti. Stvari teku, ljudi dolaze i odlaze iz mog života...a gdje sam ja? Na pola puta tek, ali zaustavljena. Ne mogu dalje... još sam negdje u prošlosti, negdje u nekoj 2004., u nekom miholjskom letu... Da, bliži se i ta naša godišnjica. 21.8., kao da je jučer bilo... Ne želim ni da mislim kakva ću biti taj dan. Sjećaš li se, pile moje, kad si mi govorio da ti je san da djevojku svog života oženiš na dan na koji si je prvi put poljubio? Mislio si na mene, bio si ubjeđen da sam ja Ta; i ja sam mislila da sam pronašla ono zbog čega vrijedi živjeti. Ja i dalje mislim tako; a ti, dragi moj, ti si davno prestao... I zaboravio...
Da, gdje su sada davni nemiri, vrijeme zvijezda poklonjeno...njemu? Gdje su? Prohujali s prvim vihorom, zaboravljeni kao neki otužni, požutjeli dnevnik iz četvrtog srednje, isparili i nestali kao teški miris zemlje nakon ljetne kiše. Eto gdje su... Negdje u kosmosu, lebde i očajnički vape za mojom i tvojom dušom, samo sa jednim ciljem pred očima – da ih opet spoje u jedno, da njihove sudbine ispletu tako da se nikad više ne razdvoje; da svoje jedro spustiš u moju luku, da moja duša koja godinama luta beznađem konačno nađe smiraj u tvom domu... Gdje su ti dani, vrijedni zlata? Negdje u prošlosti, ostavljeni, zaboravljeni, kao i ja...

Jednom svakom mali nijemi slavuj doleti na prag... Moj mali nijemi slavuju, gdje si? Doleti na moj prag... Ako u ovakvom nostalgičnom, oproštajnom trenu nije pravo vrijeme, kada jest?

« Bolje nije moglo... »

Moglo je, pile moje, moglo je mnogo bolje...

Нема коментара:

Постави коментар